Utječu li agresivni crtići na djecu?

Kako utječu agresivni crtići na predškolsku djecu? Pozitivni utjecaji crtanih filmova na predškolsku djecu?

Čitateljica Veronika

Svoj kratki odgovor započinjemo s dvije-tri rečenice preuzete iz medijske kampanje što ju je proveo Fakultet komunikacijskih znanosti Papinskoga sveučilišta Salezijana iz Rima. Kampanja je bila naslovljena »Komunikacija je društvena - Komuniciraj odgovorno«, a njezina je osnovna poruka zapravo bila vrlo jednostavna: »Djeca nas gledaju. Ne znamo što misle, ali vidimo što rade. Često uvjetovani nježnošću i osamljenošću.« Zato svako društvo putem svakoga medija i svakoga medijskog sadržaja mora naučiti komunicirati s mladima, poštujući ih i brinući o njima. Jer njihova je budućnost naša budućnost.

Upravo u predškolskome razdoblju - a to su pokazala brojna istraživanja o kojima zbog nedostatka prostora možemo pisati samo nešto općenitije - djeca po načelu oponašanja i poistovjećivanja reagiraju upravo na onaj način na koji ih se potiče i uči. Budući da su mediji danas vrlo rašireni, crtići vrlo brojni i dostupni, jasno je da se djeca upravo zbog medija susreću s mnoštvom nasilnih prizora, a to se nasilje nažalost predstavlja kao učinkovit, a sve češće i kao prihvatljiv način za rješavanje problema. Svi mi vidimo da se u crtanim filmovima nasiljem koriste i oni za koje redovito kažemo da su »dobri« (ili pozitivni) i »loši« (ili negativni) likovi. Štoviše, »dobri« - to jest oni koji su junaci crtanih filmova - još su i nagrađeni za nasilje, a loše - negativce - za njihovo se nasilje kažnjava. Već je i ta činjenica sasvim dovoljna da bismo shvatili kako je takav način prikazivanja nasilja pogrešan i nedopustiv. Takvi sadržaji kod djece izazivaju strah, agresiju, potištenost i pasivnost. Osim toga, negativno utječu na razvoj mašte i samoga kritičkoga razmišljanja, a negativne se poruke odražavaju i kroz dječje snove, ali i konkretno ponašanje jer su djeca koja su izložena televizijskom (dakako, i bilo kojem drugom virtualnom nasilju) često sklonija povredama kao i depresiji. Jedno američko istraživanje pokazalo je da što je više televizijskog programa - bez obzira bio on nasilan ili ne - trogodišnje se dijete počinje agresivnije ponašati. Čak je i rad televizora u pozadini, iako ga dijete ne gleda, povezano s agresivnim ponašanjem iako ta veza nije toliko jaka kao pri izravnom gledanju, rekla je Jennifer Manganello sa Sveučilišta u Albanyju. Ona stoga preporučuje roditeljima da budu mudri i oprezni s televizijom; da djeci ograniče gledanje televizije i da obrate pozornost na sadržaj. U to veliko istraživanje bilo je uključeno 3.128 majkâ iz 20 američkih gradova koje su rodile između 1998. i 2000. godine. Njihova trogodišnja djeca u prosjeku su gledala televiziju tri sata na dan, a televizor je u kućanstvu bio uključen pet sati. Nakon što su u istraživanje uključeni otprije poznati čimbenici povezani s agresivnim ponašanjem (kao što je život u nasilnoj četvrti), gledanje televizije i uključen televizor u kućanstvu pokazali su se u velikoj mjeri povezani s agresivnim ponašanjem, udaranjem drugih, neposluhom i vrištanjem. Možda zvuči drastično, no Američka udruga pedijatara zbog toga i sličnih rezultata istraživanja (koja provodi i sama), prema pisanju »NewScientista« od 2. lipnja 2009. godine, čak preporučuje da djeca mlađa od dvije godine uopće ne gledaju televiziju, a ona starija da je gledaju manje od dva sata dnevno. Općenito gledano, utjecaj televizije na djecu ovisi o dva čimbenika: o duljini gledanja i o sadržaju viđenoga. Što dulje dijete gleda televiziju, toliko je veći i utjecaj televizije na njega, jer se u predškolskoj dobi djeca vrlo lako poistovjećuju s pozitivnim ili negativnim likovima koje vide, među ostalim, i u crtanim filmovima. Statistike pokazuju da djeca i u Hrvatskoj gledaju do 40 sati televizije tjedno i apsurdno bi bilo i pomisliti da viđeno ne utječe na njih, na njihove stavove, uvjerenje i na ponašanje. Jednako tako, često se zaboravlja da djeca televizijske programe ne razumiju kao odrasli i da dok gledaju prizore s nasiljem mogu doći do zaključka da je jači u pravu.

Na stotine istraživanja provedenih kod nas i u svijetu većinom se slažu s činjenicom da su djeca oba spola koja često gledaju televiziju agresivnija od one koja je ne gledaju često. Znači, neki se ponašaju agresivnije i to pokazuju svojim ponašanjem. Drugi pak - baš oni najmlađi - koji vide puno nasilja na televiziji počnu se bojati nasilja, zatvaraju se u sebe i misle da se nasilje koje su vidjeli u crtićima i drugdje može ponoviti i u stvarnome svijetu. Treći pak postaju neosjetljivi na nasilje, otupe, pa ih nasilje gotovo i ne pogađa jer gube suosjećajnost za druge. Tako je jedno od istraživanja, prikazano u medicinskom časopisu »Pediatrics« pokazalo da dječaci koji u dobi od dvije do pet godina gledaju agresivne crtiće i borilačke sportove imaju više izgleda postati agresivni i neposlušni, o čemu je govorio jedan od istraživača, Dimitri Christakis. Njegovo je mišljenje da su roditelji previše neoprezni, da im se čini kako crtići nisu opasni za njihovu djecu jer su »nestvarni i smiješni«, no to nije tako. Crtići su, prema Christakisu, glavni »krivac« za agresivno ponašanje, jer se djecu nasilnim scenama u kojima sudjeluju junaci crtića dovodi u zabludu glede stvarnoga nasilja.

Spominje se da su mediji »tek« na trećem mjestu kao izvori učenja o nasilju: na prvome je obitelj, na drugome je društveno okruženje. No, to ne znači da je njihov učinak na stvaranje stavova kod djece, kao što smo vidjeli, nevažan. Dapače, djeca koja su od najranije dobi izložena djelovanju medijskoga nasilja i sami postaju agresivniji, jer su im uzori nasilni ratnici i junaci, a ona djeca koja gledaju nenasilne sadržaje nisu agresivna, što je potvrdilo i jedno od istraživanja Dječje bolnice u Seattleu. Crtani filmovi koji u sebi nose prosocijalne sadržaje koji potiču na pomaganje drugima, na suradnju s drugima, mogu povećati i učestalost altruističkih, pozitivnih i poželjnih ponašanja djece na svim dobnim razinama, što su svakako pozitivni učinci o kojima pitate. Za kraj valja još reći: Djeca ne vole nasilne crtiće kako se često »općenito« misli. Ona radije gledaju crtiće s puno akcije, s puno svjetlosnih i zvučnih efekata i to ih privlači.

Glas Koncila, broj 7 (1860), 14.2.2010.